Akita - povijest psa samuraja

---

Akita Inu jedna je od 6 izvorno japanskih pasmina koje su pod zaštitom NIPPO organizacije za očuvanje izvorno japanskih pasmina. Uz Akita Inu, postoji još pet izvorno japanskih pasmina: Hokkaido, Kishu Ken, Kai Ken, Shiba Inu i Shikoku. Ova pasmina pasa poznata je i po drugim imenima japanska Akita i Veliki japanski pas.

Postoje dvije varijacije ove pasmine pasa, japanska i američka. Tehnički su to dvije različite pasmine i kao takve su registrirane odvojeno u cijelom svijetu osim u SAD-u. Tamo se smatraju istom pasminom.

Podrijetlo imena

Ova je pasmina dobila ime na isti način kao što su imena dobile i druge izvorne japanske pasmine. Riječ Inu na japanskom jeziku znači pas, a dio imena Akita dan je po pokrajini imena Akita na sjeveru Japanu odakle je ova pasmina rodom.

Pokrajina Akita nalazi se na sjeverozapadu Japana, u regiji Tohoku na japanskom otoku Honshu, a glavni grad mu je grad Akita.

Povijest Akita Inu pasmine

Povijest svih izvorno japanskih pasmina pasa započela je davno i Akita Inu nije iznimka. Njihova je povijest započela prije gotovo tisuću godina na sjeveru Japana gdje leži njihovo podrijetlo.

Akita ima gustu dlaku koja je također povezana s mjestom odakle potječu, pokrajina Akita ima oštre zime i puno snijega tijekom zime. Ovi psi su razvili gustu dlaku kako bi se zaštitili od oštrih zima i vremenskih uvjeta.

Predak ove pasmine bila je povijesna japanska pasmina Matagi Inu, a Matagi je bio nevjerojatan lovački pas. Uglavnom su korišteni za lov na japanskog crnog medvjeda, jelena i drugu krupnu divljač.

Vremena u Japanu počela su se mijenjati, pa se tako promijenio i posao za koji su se ovi psi koristili. Kada su se počeli događati nemiri te je na sjeveru Japana došlo do manjeg građanskog rata, Akite su se počele koristiti kao psi čuvari.

Zlatne godine

Vrhunaca povijesti Akita Inu pasmine dogodila se kada je peti šogun Japana Tokugawa Tsunayoshi došao na vlast 1680 godine . Potpuno je promijenio položaj pasa u njihovom društvu. Uspostavio je zakone koji svima zabranjuju loše postupanje sa psima, a poseban interes imao je za Akitu. Čak je izdao “Zakon Suosjećanja” nazvan Shorui Awaremi no Rei.

Ti su zakoni govorili da svakoga koji se prema životinjama ponašao okrutno i nanosio im štetu, treba zatvoriti ili čak pogubiti. Tsunayoshi je čak naredio način na koji se mora obraćati psima i govoriti o njima. To se naziva "o-inu-sama", što otprilike znači veliki g. Pas. U ovo doba Akita je prestala biti seljački pas i popela se društvenom ljestvicom, a u nekim su slučajevima čak imali i svoje domove s vlastitim slugama. Postali su pratitelji samuraja i pratili su ih kroz cijeli život. Japanski plemići i carske obitelji također su se zainteresirali i počeli držati puno pasa na svojim imanjima i u kućama.

Pad Akite

Ovo zlatno doba povijesti za Akite nije moglo trajati zauvijek kao što je to slučaj s većinom stvari u životu. Ova dobra vremena trajala su oko 200 godina, ali u vrijeme Meiji revolucije za ovu pasminu sve se promijenilo.

U to vrijeme samuraji postaju nepotrebni i kako bi utažili svoju žeđ za krvlju popularizirale su se borbe pasa. Najpopularnije pasmine za taj "sport" bile su Tosa i Akita. Ubrzo, Japanci su počeli križati Akitu s drugim, mišićavijim i agresivnijim psima kako bi postali pogodniji za borbe.

Pasmina koja je bila rezultat tog uzgoja bila je daleko od originalnih pasa Akita iz zlatnog doba 200 godina ranije. Pasmina je postala veća, mišićavija i ponekad nisu imali uspravne uši.

Najgora godina u povijesti za Akita Inu bila je 1910. Kada je japanska vlada uvela "porez na pse", a kao izravni rezultat tog zakona, mnoge Akite su ubijene kako bi se izbjeglo plaćanje poreza. Povrh svega, rasprostranjena je bjesnoća, koja je ovu pasminu bacila na koljena.

Obnova

Uvijek je najmračnije prije zore i ovo je bila jedna od tih situacija. Preokret u povijesti ove pasmine dogodio se 1927. kada je osnovana Akita Inu Hozonkai (AKIHO). AKIHO je bila usmjerena na očuvanje standarda ove pasmine i zabranili su svako miješano parenje pasmine. Zahvaljujući njihovim naporima, japanska vlada proglasila je Akitu prirodnom baštinom Japana i pasmina je postala zaštićena.

Ljudi uključeni u obnovu ove pasmine počeli su prikupljati podatke o preostalim čistokrvnim psima i polako su počeli kupovati i uzgajati preostale Akite iz udaljenih sela kako bi imali odgovarajuću bazu podataka i izbjegli parenje unutar krvnog srodstva.

To je bio službeni početak oživljavanja ove nacionalne japanske pasmine. AKIHO je počela dobivati na važnosti, a ljudi su počeli uzgajati sve više i više ovih pasa. Veliki dio dobrog rada AKIHO-a odbačen je kada je počeo Drugi svjetski rat i ti su psi, zajedno s Japancima, postali žrtve. Vojnici su bili većinom zainteresirani za ovu pasminu pasa zbog toplog krzna i mesa.

Neposredno nakon završetka Rata uzgoj pasa je bio zabranjen. Protivno javnim odredbama, neki japanski plemići predvođeni Ichinoseki Kunirom, počeli su uzgajati ove pse te nastavili rad na obnovi ove pasmine te možemo danas jasno vidjeti da su u tome i uspjeli.

Za vrijeme američke okupacije Japana, američki vojnici razvili su interes za izvorno japanske pasmine i Akita nije bila izuzetak. Htjeli su kupiti ili udomiti čistokrvnog psa iz Japana te legenda kaže kako je jedan američki vojnik doveo Akitu u SAD koju je kupio od Japanca poznatog samo po nadimku Ito. Vojnik tada nije znao da je kupio psa koji nije bio čistokrvan već je to bila Akita miješana s drugim pasminama.

Taj vojnik je poveo svog psa sa sobom na povratku u SAD te je tako počela povijest američke Akita. Od tada, ova japanska pasmina se potpuno oporavila te joj trenutno raste popularnost diljem svijeta.

World Dog Finder team