Cane Corso - povijest rimskog psa rata

---

Cane Corso je impresivna pasmina pasa. To je originalno talijanska pasmina koja je nastala na području južne Italije. Od svojih početaka, ovi psi su izazivali strahopoštovanje kod svih koji bi ju ugledali. Sa svojim šiljastim ušima i mišićavim tijelom, ostaju do danas jedna od najstrašnijih pasmina.

Pripadaju porodici Molosa. Ova porodica pasa nastala je u staroj Grčkoj, točnije u kraljevini Molosa, te je poprilično jasno od kuda su dobili ime. To su bili veliki i mišićavi psi koji su imali izražen obrambeni i zaštitnički instinkt. Ovi psi su stoljećima služili Grcima te su bili veoma popularni diljem Mološkog kraljevstva kao i po cijeloj Grčkoj.

Podrijetlo imena

Ime ove pasmine sastoji se od talijanske riječi “Cane” koja se doslovno prevodi u riječ “pas”. Drugi dio imena, riječ “corso” dolazi od latinske riječi “cohors” koja se grubo prevodi kao “zaštitnik” ili “čuvar”. To im je i bila prvotna zadaća, zaštita farmi i farmera od svih uljeza kao i od prirodnih grabežljivaca. Tako se rodilo ime Cane Corso. Ovi psi su također poznati po svojim drugim imenima Cane Corso Italiano, talijanski Cane Corso i talijanski mastif.

Cane Corso povijest

Ova pasmina je u bliskom srodstvu s napuljskim mastifom, oni su praktički rođaci i dijele genetičko nasljeđe. Obje pasmine nastale su kada je Rimsko Carstvo napalo grčke otoke te se susrelo sa mološkim psima. Odlučili su povesti nekoliko tih pasa natrag u Rimsko Carstvo te ih križati s talijanskim pasminama. Prvi psi koji su nastali u vrijeme Rimskog Carstva od originalnih molosa zvali su se “Canis Pugnax” - rimski psi rata.

Ove dvije pasmine su se počele razdvajati te su stvorene zasebne pasmine tako da su se pažljivo križale s talijanskim pasminama koje su dodane u njihov genetski “bazen”. Pažljivo su križane kako bi svaka pasmina imala određene karakteristike i danas te razlike možemo jasno vidjeti.

Cane Corso su povijesno poznati kao Rimski ratni psi. Trenirani su za posebne zadatke na bojištu te je njihov impozantni izgled tjerao strah u njihove neprijatelje. Ova pasmina je u ono vrijeme bila još veća te su Rimljani za njih izrađivali specijalan oklop kako bi što duže preživjeli na bojištu i bili zaštićeni od neprijateljskih strijela i koplja. Rimljani su trenirali ove pse da jurišaju na neprijatelje s kantama punim zapaljenog ulja. Postoje razne drevne slike i statue ovih pasa u oklopu te ih se prikazuje kao zaštitnike i pratitelje rimskih vojnika.

Osim slavne vojne povijesti Cane Corsa ovi psi su dobivali i druge zadatke. S obzirom na to da su ih većinom koristili farmeri kao radne pse za općenite poslove oko održavanja farmi, ovi psi su se brzo počeli koristiti za lov na veliku divljač. Bili su izuzetno dobro građeni te su imali kondicije i snage za uhvatiti se u koštac s puno većim životinjama te izaći iz toga kao pobjednici.

Povijesno su se Cane Corso psi koristili i za krvave sportove u starom Rimu. Bili su uključeni u razne oblike “krvave zabave” kao što su borbe s bikovima, tigrovima i lavovima, gladijatorskim borbama i borbama pasa. U drevnom Rimu se smatralo da čopor od 4 Cane Corsa može ubiti lava ili tigra.

Ovi psi su bili izuzetno uspješni u “Tauromanchy” - krvavom sportu koji je uključivao bikove i pse. Cilj ovog “sporta” je da čopor od obično 4 psa, imobilizira bika tako da ga zgrabe za uši ili njušku. To su dva najosjetljivija dijela bika te ako bi psi uspjeli dohvatiti te dijelove, bik bi od silne boli bio gotovo isti tren onesposobljen. Ovaj barbarski sport postojao je u Španjolskoj te ilegalno u Italiji sve do 20. stoljeća.

Novija povijest Cane Corsa

Nakon burne i krvave rimske povijesti Cane Corsa, vremenom se počela odmicati i migrirati prema mirnijem životu te ih se najčešće upotrebljavalo kao čuvare ili općenite radne farmerske pse. Na talijanskim farmama ovi psi su imali niz zadaća koje su im bile povjerene. Neke od njih su bile čuvanje stoke, pomoć farmerima s teškim teretima te su korišteni kao pomoć lovcima radi svojih karakternih osobina koje su im ostale od drevnih vremena. Prirodni zaštitnički nagon činio je ove pse odličnim čuvarima svega onoga što su psi smatrali svojim vlasništvom i obitelji.

Češće su bili zaposleni kao radni psi na farmama, a rjeđe korišteni u lovne svrhe, no poznati su po tome da su imali dosta uspjeha u lovu na krupnu divljač kao što su medvjedi, jeleni i divlje svinje. Usprkos tome ovi psi su prvenstveno čuvari.

U novije vrijeme ova pasmina se susrela s određenim problemima. Prvi i Drugi Svjetski rat umalo je otjerao ovu pasminu u izumiranje. Nakon prvog Svjetskog rata ostalo je dovoljno čistokrvnih pasmina, no ne zadugo. Skoro svi talijanski muškarci su bili primorani ići u vojsku za vrijeme drugog Svjetskog rata te su farme ostale zapuštene, a psi napušteni.

Nitko nije ostao da se brine o psima te je pasmina počela izumirati. Oni psi koji su preostali su najvjerojatnije ubijeni radi svoje zagrižene odanosti i nevoljkosti da napuste svoje vlasnike.

Nakon rata tradicionalni talijanski život se potpuno promijenio te je malo farmi preostalo kojima je bio potreban pas čuvar ili radni pas. One farme koje su preostale okrenule su se mehaničkoj obradi te su poslovi koje je Cane Corso obavljao nestali. Također, vatreno oružje je postalo dostupnije te je postalo popularnija metoda obrane svoje zemlje te je postalo nespretno držati velikog psa čuvara.

Jako malo je preostalo čistokrvnih Cane Corsa te je pasmina dovedena na rub izumiranja. Uspjeli su preživjeti na farmama u ruralnim dijelovima Italije gdje su još uvijek obavljali poslove za farmere i njihove obitelji. 1970-ih godina grupa entuzijasta i ljubitelja ove pasmine se okupila i počela skupljati informacije o ovim psima te su ih počeli locirati diljem južne Italije. Počeli su planirati selektivno parenje ovih pasa te je današnji, moderni Cane Corso, impresivna i povijesna pasmina, zahvaljujući njima, još uvijek među nama.

Cane Corso je službeno priznata pasmina od strane talijanskog kinološkog saveza (ENCI) 1994. godine te je provizorno registriran u FCI 1997. godine. 2007. godine Cane Corso postaje punopravna i službeno registrirana pasmina pri FCI-u te 3 godine kasnije, ova pasmina postaje i službeno priznata od strane američkog kinološkog kluba (American Kennel Club) te im u SAD-u popularnost konstantno raste.

World Dog Finder team