Upala vanjskog uha - što, kako, zašto

Upala vanjskog uha - što, kako, zašto

18.05.2020. 14:23:32


Glavna funkcija uške i vanjskog slušnog kanala je da prima i provodi zvučne podražaje iz okoline sve do bubnjića. Vanjski slušni kanal možemo podijeliti na dva dijela: vertikalni i horizontalni. Uška i horizontalni dio zvukovoda građeni su od hrskavice koja je prekrivena kožom. Koža vertikalnog zvukovoda je debela oko 1 mm, i ima dobro razvijeno potkožno masno tkivo, dlake i žlijezde. Kod nekih pasmina, primjerice shar-pei i engleski buldog, poznata je stenoza (zadebljanje kože koje dovodi do premalog otvora u zvukovod) i povećana sekrecija žlijezda. Uglavnom, upala vanjskog slušnog kanala kao bolest je česta i ima jako puno različitih čimbenika koji pomažu da do upale dođe, te direktnih uzroka, odnosno uzročnika.

Faktori upale

Predisponirajući faktori za upalu vanjskog zvukovoda su suženi kanal, povećana količina dlaka u kanalu (kod nekih pasa više, a kod nekih dlake uopće nema), spuštene uške, zatim ulazak vode u uho, prevelika sekrecija samih žlijezda zvukovoda, razni tumori, polipi te sistemske bolesti koje podrazumijevaju imunosupresiju, opću slabost, virusne infekcije itd. Atopija, alergije na hranu, kontaktne alergije, također mogu biti uzrok upale vanjskog slušnog kanala. Nikako ne smijemo izostaviti strana tijela, od kojih često nalazimo sjemenke trava koje su u mogućnosti penetrirati zvukovod i nastaviti svoj put u mnogim smjerovima, pa takvo stanje smatramo relativno hitnim.

Uzročnici

Najčešći uzročnici koje nalazimo pri upali vanjskog zvukovoda su paraziti; tu možemo izdvojiti parazite Otodectes cynotis i Demodex sp., zatim gljivice; čest nalaz je Malassezia, bakterije (S. intermedius, Proteus sp., Pseudomonas sp., E,. coli, Klebsiella sp. i mnoge druge).

Dijagnoza

U kliničkom smislu, samo postavljanje dijagnoze upale vanjskog slušnog kanala nije teško, ali pronaći uzrok i otkriti faktore povezane s tom bolešću je obično izazov, ali je jako bitno. Pregled zvukovoda može biti frustrirajuć i za vlasnike i za veterinare jer je uho i okolica obično bolna i može prouzročiti agresivnu reakciju od životinje na pregledu. Važno je da se pri pregledu otoskopom pregleda i vanjski slušni kanal i bubnjić, jer postavljanje krive dijagnoze vodi lošem liječenju i neuspjehu. Kako do toga ne bi došlo, ponekad je pacijenta potrebno sedirati. Citološka pretraga materijala uzetog iz vanjskog slušnog kanala, obično je dio pregleda. Interesantno je da tom pretragom često možemo i identificirati uzročnika. Najbolje je uzeti uzorke iz horizontalnog dijela vanjskog slušnog kanala, pošto uzorci iz vertikalnog dijela mogu biti kontaminirani. Mikroskopski preparati se pregledavaju nativni i obojeni. Osim citologije, bris uzimamo i kako bismo napravili mikrobiološku kulturu i antibiogram. Tako ciljano liječimo uzročnika s najprikladnijim antibiotikom, ako se radi o bakteriji. Slična se analiza može napraviti i ako je postavljena sumnja na gljivičnu infekciju, pa se odabire najprikladniji antimikotik.

Iz svega navedenog  jasno je da je liječenje samo s propisivanjem kapi za uši bez prethodnog pravilnog pregleda i obavljenih pretraga najlošiji način liječenja vanjskog slušnoga kanala. Osim toga, čak i kad su obavljene sve pretege i pregled, često je prije aplikacije lijeka u uho i početka liječenja, potrebno detaljno čišćenje vanjskog slušnog kanala. Akumulirani cerumen, dlake, kožni detritus, sami za sebe iritiraju zvukovod, a često i sprečavaju kontakt apliciranoga lijeka s uzročnikom, tako da je terapija zapravo onda uzaludna. Čišćenje se obavlja cerumenoliticima, često su to kapi koje sadržavaju već dobro poznate i sigurne cerumenolitike i komercijalno su dostupne. Važno je naglasiti da ako je potrebno detaljno čišćenje, a nije ga moguće obaviti na nesediranom pacijentu, preporuka je pacijenta sedirati.

Terapija je, dakle, najčešće topička, što podrazumijeva aplikaciju lijeka u uho, no može biti i sistemska i kirurška. Sistemska terapija može biti potrebna, ako se radi o vrlo jakoj upali, upali koja uključuje i srednje uho, zatim kada topički medikamenti nisu praktični ili uzrokuju neprikladne reakcije, te ako se radi o upali koja se širi i u okolici uške. Obično je sistemska terapija dugotrajna, potraje često i više od topičke, ako se primjenjuju zajedno. Kirurške metode liječenja obično su indicirane u slučajevima kroničnih, proliferativnih upala vanjskog slušnog kanala koji ne odgovaraju na druge vrste terapije. Osnova kirurških tehnika je omogućiti pravilnu drenažu i ventilaciju zvukovoda. Često izvođena tehnika je lateralna ablacija vanjskog slušnog kanala, te vertikalna ablacija koje se koriste najčešće kako ne bi došlo do toga da proces kronične upale progredira i/ili kada je zahvaćen vertikalni, ali ne i horizontalni dio zvukovoda. Najzahtjevniji zahvat je totalna ablacija vanjskog slušnog kanala s osteotomijom bule. On se koristi u slučajevima najtežih stadija kroničnih upala zvukovoda koja ne odgovara na drugu terapiju i najčešće s izvodi obostrana.

Tomislav Poje DVM, univ. mag. spec.

/upload/editor/blobid1_HQYBwC5jg3.png   vipet

Podijeli

Podijeli